Ćevapčići car Austrije

Priča o uspjehu. Kako je jedan bivši bosanski student WU-a uspio omiljenom jelu, ali i drugim balkanskim delicijama, otvoriti put ka supermarketima širom Evrope.

Šta radi student s Balkana kada u Beču poželi hranu iz domovine? Da, ide u jedan od brojnih balkanskih restorana i prejede se. To bi bilo privremeno rješenje. Međutim, Mirza Haračić je želio trajno – i to ne samo za sebe. Zato je zajedno s dvojicom kolega sa studija osnovao firmu koja danas zadovoljava čežnju mnogih zemljaka za originalnim ćevapčićima i drugim balkanskim delicijama.

godine Mirza Haračić je iz Bosne i Hercegovine došao u Beč radi studija. Ubrzo je shvatio da, uprkos geografskoj blizini i velikoj zajednici, u ovdašnjim prodavnicama gotovo da nije bilo proizvoda iz njegove domovine. „Naša ideja je bila da to promijenimo“, prisjeća se danas 46-godišnjak kako su on i još dvojica WU-studenata uočili veliku tržišnu prazninu.

Domaća proizvodnja

Tako su studenti uspostavili kontakt s velikim bosanskim proizvođačem mesa koji je pokazao interes za saradnju. Ipak, trebalo je savladati jednu veliku prepreku: Bosna kao zemlja koja nije članica EU nije mogla izvoziti meso u EU. Zbog toga je bosanski partner želio znati može li se organizovati proizvodnja u Austriji i distribucija po cijeloj EU.

„Tako su tri studenta s partnerom iz Bosne osnovala firmu Brajlovic GmbH“, priča direktor firme, koja se danas zove Adriatic Group, zapošljava 70 ljudi samo u Beču i jedna je od vodećih u oblasti proizvodnje i distribucije hrane s područja zapadnog Balkana za EU-tržište. „U početku smo proizvodili samo suho goveđe meso i sudžuk, kasnije su došli ćevapčići. Zatim smo počeli i veleprodaju druge hrane kao što su kafa, slatkiši, ukiseljeno povrće itd.“, objašnjava Haračić, čija firma danas puni većinu rafova sa balkanskim proizvodima u austrijskim supermarketima. Danas ti rafovi više nisu izuzetak, nego pravilo. Devedesetih to nije bilo tako.

„Kupci u supermarketima su u početku bili skeptični. Proizvodi su im bili previše egzotični – iako je tada već puno ljudi s Balkana živjelo ovdje“, kaže Haračić i povlači paralelu sa Skandinavijom: „Tamo u supermarketima možete naći 12 do 15 metara duge rafove ispunjene samo balkanskim proizvodima. U Austriji je to još uvijek konzervativno“. Zašto? „Zbog društva. Skandinavija je uvijek bila otvorenija prema imigrantima. Tamo se više usuđuju isprobavati nove proizvode“.

Ali i u Austriji se ponašanje potrošača u posljednjim godinama znatno promijenilo. „Osjeti se da smo mi s Balkana dio ovog društva“. Nisu samo ljudi s Balkana dobro integrisani u Austriji, nego i jelo koje se više ne može izostaviti s menija lokalnih restorana: ćevapčići. Haračić u šali naziva ove ukusne mesne štapiće „migrantom s austrijskom pozadinom“.

„Ime dolazi iz druge zemlje, meso, začini i proizvodnja su austrijski“, ističe on i ukazuje na proizvodnju u jednoj fabrici na rubu Beča. Danas četverocifren broj tona ćevapčića, proizvedenih po bosanskoj recepturi, odatle dolazi do kupaca u Austriji i EU.

Ljubav prema mesu

Ipak, jedno kliše-pitanje mora se postaviti austrijskom „ćevapčići-caru“: mogu li ljudi s Balkana bez mesa? „Više-manje. U ovoj zajednici sigurno ima najmanje vegana i puno onih koji dan bez mesa smatraju izgubljenim danom“, odgovara on sa smiješkom, ali i priznaje da danas jede znatno manje mesa nego ranije.

„Malo integracije se ipak osjeti“, našali se poduzetnik, ali jasno kaže: „Meso je ono što čini našu firmu“. Ipak, Adriatic Group želi s vremenom ići u korak s promjenama i pridobiti i nove generacije koje ne jedu meso.

„Već smo razmišljali kako da napravimo naše ćevapčiće od soje, pšenice ili graška. Imamo i uzorke“, objašnjava Haračić. Ipak, još nisu spremni za tržište. A razlog je jasan: „Prvo moraju zaista imati okus pravih ćevapčića. Nećemo ništa prodavati dok to ne usavršimo“.

www.kurier.at (Mirad Odobašić, 24.09.2023)